Preskočite na glavni sadržaj
HR
IZBORNIK
Elektroničke komunikacije

Tehnologija

Brzina pristupa, odnosno preuzimanja podataka, ovisi o tehnologiji koja se koristi za izgradnju mreže. Većina korisnika zapravo ne zna kako je izvedena mreža putem koje pristupaju Internetu, a u praksi se najčešće radi o kombinaciji različitih žičanih i bežičnih tehnologija.
 
U slučaju nepokretne mreže danas se najveće brzina prijenosa ostvaruju uporabom svjetlovodnih (optičkih) niti (eng. fiber, fiber-optics) koje omogućuju prijenos podataka brzinama većim od 1 Gbit/s. 
 
U pokretnim mrežama velike brzine prijenosa ostvaruju se putem 5G mreže koja omogućuje prosječne brzine prema korisniku veće od 100 Mbit/s.
 
Tehnologija Medij Brzina
VDSL/VDSL2 bakrene parice 70 – 300 Mbit/s
DOCSIS3.x koaksijalni kabel 100 Mbit – 1.5 Gbit/s
FTTx svjetlovodne niti 100 Mbit/s – 10 Gbit/s
5G radio-valovi 100 Mbit/s – 1Gbit/s
 

Više informacija

Osnovni dijelovi elektroničke komunikacijske mreže prikazani na slici ispod su jezgrena mreža (engl. core, backbone), agregacijska mrežu (engl. backhaul, middle-mile) i pristupnu mrežu (engl. access, last mile). 


Izvor: sdchamber.org - FINAL-DRAFT-Kleeman-Middle-Mile-Paper

Jezgrena mreža uobičajeno obuhvaća glavne mrežne čvorove smještene u najvećim gradovima te međusobne poveznice između tih glavnih čvorova. Iz čvorova jezgrene mreže odvajaju se agregacijske poveznice prema pristupnim čvorovima u pristupnoj mreži. Zemljopisno, agregacijske veze uobičajeno se prostiru od većih gradova, kao lokacija jezgrenih čvorova, prema svim ostalim manjim gradovima te naseljima u kojima su smješteni čvorovi pristupne mreže.

Kako bi krajnji korisnik ostvario velike brzine pristupa potrebno je da je čim veći dio mreže izrađen tehnologijama koje takve brzine i podržavaju. U praksi to znači da se agregacijska mreža mora temeljiti na svjetlovodnim nitima i pripadajućoj tehnologiji kao i najveći dio pristupne mreže. 
Konačna brzina pristupa koju će korisnik moći ostvariti ovisi o izvedbi završnog dijela pristupne mreže – distribucijskoj mreži. Ukoliko je i taj završni dio izveden svjetlovodnim nitima govorimo o svjetlovodnoj distribucijskoj mreži (SDM) putem koje su ostvarive najveće brzine pristupa.

Ukoliko je završni dio pristupne mreže izveden nekom drugom tehnologijom, primjerice koaksijalnim kabelom ili bakrenim paricama, maksimalno ostvarive brzine pristupa su znatno niže.
U mrežama pokretnih komunikacija bitno je da su bazne postaje s ostatkom mreže povezane svjetlovodom, jer se na taj način ostvaruju najveće brzine pristupa.
U RH trenutno svi operatori u ponudi imaju brzine pristupa za preuzimanje od 100 do 200 Mbit/s, a dio nudi i nadogradnju na veće brzine, do 1 Gbit/s.
 
Elektroničke komunikacije